Taajni svijet

znaš li koliko je godina prošlo brojeno u snovima?
neznaš ti da vrijeme u njima drugačije miriši... na ovu današnju kišu, samo malo toplije i slanije...
Ostavljaš me na milost ovoj Daljini pored mene, neka me i dalje privlači i izaziva, bezobrazno i prkosno... pokušavam joj se otrgnuti dok jutrima gledam u nju poluusnulim pogledom... ali je toliko privlačna, toliko prisutna, omotova se oko mene kao pomični kineski zid...
Prolaznik je zastao i vidjeviši kojim pogledom gledam Daljinu, upitao me dali ju volim ili sam o njoj ovisna? A što ako su oba odgovora točna? ako je pogled boje sjete zbog Daljine? ...moraš brzo doći
Molim te, vrijeme je da požuriš k meni, moraš me spasiti da ne potonem u Daljinu do kraja...
A tebe baš briga... što ti je već vrijeme da dođeš, da ti pokažem i poklonim što znam, vjeruj mi, spremna sam... nemoj se više opirati...
U kutu svoje usamljenosti, prebacujem kosu sprijeda... možda jednoga dana shvatiš tu radnju... i još se smijem cijelim tijelom, i neću prestati... pa taman i ne došao...
Vidi, sve na ovome svijetu se plaća i ako ništa ne gubiš, ništa ni dobiti nećeš.
Mala sreća je mala tuga, velika sreća... visoka cijena...

"...Nisam dripac, ni probisvet i ni zbog čeg nije me stid
imam svoj mali svet i oko njega kineski zid
Sunce izlazi i zalazi sve je kao i obično
kada o tebi ne razmišljam
stvarno se osećam odlično..."

(http://www.cropcircleconnector.com/2011/august2011.html)

ma mislim znamo tko procjenjuje ljude po tome što imaju i gdje su evidentirani, jel... uglavnom su to sponzorirane udruge napirlitanih dama koje moraju imati baš ono što im se prvo svidi i umišljenih maČo tipova koji vole samo sebe i svoje odraze u bilo kojim predmetima gdje se mogu gledati i diviti se sami sebi... tako da... Zeko, ne seri :)
(imaš svoju sobu, pa bogati, budi KUL, jer malo ih ima takvu sobu, a još je menje onih koji imaju takvu Osobu u takvoj sobi)


P.S. ajd nemoj ništ reć, pliz... baš je dobro kad nitko ne čita i ne komentira, osjećaš se nekak... drugačiji od drugih

Corey Fauver puštao je bradu punih godinu dana i svaki dan pažljivo bilježio njen rast fotoaparatom. Na kraju je sve slike složio u kratki video...

ajd Ti probaj kad ja već ne mogu...

jedan instrumental koji je svirao na starome radiju, ranom zorom, priljubio se uz kožu

jedan maleni dječak, sasvim nesvjesno u igri, naslonio je čelo na moje rame

jedna ruka na par sekundi pružila je sigurnost, smirenje... zaboravih da ju moram povući

par kapi kiše tek toliko da spoji pukotine

jedan dodir između dva treptaja ostao je tjednima na licu

I nema da bar

i nema sutra...

ali sasvim dovoljno da nahrani dušu

i sasvim dovoljno za dalje

svaka kretnja me dirala, svaki pogled pružao utjehu...

jesi li ikada zimi spasio malu pticu i umotao je u dekicu?

"You never close your eyes anymore when I kiss your lips"

Ako si me ikada iskoristio na tvoju je sramotu, znaš da to neću znati... ali dovoljno je da samo ti znaš...
Ako ikada saznam da si pričao o meni iza leđa, neću se ljutiti, ali Dunav će postati plitka rijeka...
Ako me toliko znaš, to znači da ti toliko vjerujem...
Ako me lažeš,
ako nisam ono što kao jesam, nemoj me više onako zvati... ne mogu dovršiti ovaj tekst, jer
ako ga dovršim...

Ko brod u boci putujem, i neću stići nikamo...
jer suviše ti dugujem da tebe bi se odreko...
Ko brod u boci putujem, a neću stići nikamo
jer predobro se poznajem da bez tebe bih mogao...
Ko brod u boci putujem
i previše ti dugujem,
a dao sam ti premalo...

3 Guys are in a bar.

One of them says: I have the longest arms in the world.

The other one says: I have the longest legs in the world.

The third guy says: I have the greatest musical talent.

So they decide to go to the office of the guinness book of records.

The first guy comes out and says: Yes! I do have the longest arms.

The second guy comes out and says: Great! I do have the longest legs.

The third guy comes out pretty angry and says:

WHO THE FUCK IS BALAŠEVIĆ?

vrijeme se razvlači kao žvaka koja nije uspjela zamrsiti nečiji uvojak, nego se tako rastezljivo lijepi pod prstima...
više ga ne mogu mjeriti... mijenja oblik, postalo je ćudljivo... ponekad kao da ga nema, zaspalo je umjesto mene, postoji za druge...
drugima određuje dužinu noći, trajanje sreće
ponijelo je sa sobom nezaustavljivu maštu i na smireni način zarobilo ju u prostoru, ostavljajući ju da visi negdje na pola, ni tamo, ni vamo...
opet nešto na pola...

Iskopah je danas za vrijeme oblačnog dana, za vrijeme jutarnje kave, za vrijeme... i pravo je dobro sjela... when I saw you



Alone inside my forest room and it's storming
I never thought I'd be in bloom but this is where I start
Derelict days and the stereo plays for the all night crowd
That it cannot phase and I'm calling
Tedious weeds that the media breeds

But the animal gets what the animal needs
And I'm sorry

I doticala sam ti usnama leđa kao što nitko nije, kao što lišće dotiče travu… spušta se polako, polako… ali ostaje
Tonula u tvoj pogled kao što riba odluta u dubinu
Rasula kosu po tvom ramenu kao što se voda spušta niz kamen
I jučer je bio dodir, baš onaj, kao kad staviš kockicu čokolade u usta, polako… da ti što duže traje…
I bio je miris,
I bio je osmjeh,
bio je on, baš pravo bio… jučer…

I budit će me neke nove zore… uspavljivati iste zvijezde na nebu…
stara skitnica reče – sve ti je mala to tu, na ovoj ludoj planeti… ne ideš ti nikuda, zapravo… samo ćeš obojiti zidove, nacrtati u kutu sobe opet neki znamen, koji samo ti znaš što znači… ti si gypsy iz porodice vilenjaka…

I što se događa s osobom kada skuplja po prostoru komadiće sebe, komadiće sjećanja, prisutnost u svemu…
napokon kiša, samo odjednom baš kao i kod mene, zato ju volim, stopim se s njom pa se izgubi ono slano na koži… samo nek pada...

...vuku se iz mene kao ukopane mazge, teže su od one kutije danas… a ti si ju s takvom lakoćom podigao, zapravo često odradiš s lakoćom ono što se čini teško… čovjek iz snova s čarobnim štapićem (mislim si ja u sebi)
Nestašica riječi… ne onih za mene, meni ne trebaju, trenutno
Odgovara mi prisutnost ljudi koji razumiju i bez riječi, hvala vam šutljivi moji
Teško je odgovoriti na pitanja za koja ni ti nemaš odgovor… remete tišinu s njima i tihu muziku… pustite neka svira…
ako me poznaš, pogledaj u zamućeni pogled, bit će ti jasno…
Ne budi me iz vakuma, teško je uopće u njemu zaspati, samo pusti, prođi, moram to riješiti na svoj način, kao prava PP, bez riječi, ispod jorgovana, samo još neka bezobrazno sunce zađe, uopće nije u skladu…

"... da ti kažem to što želim, ne znam, možda stvarno nemam muda, ali nemam kuda.
Ti me pitaš dal' sam dobro... Pobjegao bih iz svoje kože, samo da se može..."

eee cigo moj...

dobar je to osjećaj… kada kiša ostane na Krozoru i stvori se taj čarobno mokri prekrivač… čekam kišu, da ga mogu dlanom pokupiti…
jesi li čuo danas tu bujicu riječi, ha? zapravo… toliko toga sam ti htjela reći… zato je dobro ono što sam napravila, kompenzirala riječi s prisutnošću...
riječi nisu pobjegle, a osjećaj je ostao isti, možda nećeš razumjeti...
ova starinska vaga koja je s vremenom niknula u meni, još uvijek se nije prilagodila okolini… stavi na jednu stranu vreću zlatnika, na drugu samo jedan znak, osmijeh ili pogled… koji dođe u pravo vrijeme… na njoj zlato ostaje u zraku… nisam ti nikada rekla… ali… osmijeh ti je prilično težak… zapravo najteži koji sam pronašla…

pogled ti rasipa tintu po usnulom papiru, onako… ranom zorom, sasvim slučajno zapneš i odeee… i zanimljivo, svaki put druga boja kao da si kralj boja

a ona, opet usnama dočekuje prve jutarnje sate, pitajući se koliko je duboko njegovo disanje dok razmazuje snove preko sklopljenih očiju …
nisi me nikada pitao kako to da sam s vremenom zavoljela spavanje, možda je i bolje da vrijeme za neka pitanja nikada nije ono pravo vrijeme...

daj, ne pokušavaj sve ponovo postaviti na razumljivu granicu, ne može se sve razumno objasniti i dovesti u red…
što bi pomislio kada bi saznao da je upravo taj način onakav kakav i treba biti?
kao što tvrdiš da nikada ne sanjaš... san je ipak prisutan, samo ga se ne sjećaš ili ga ne vidiš...
to nevidljivo nekada ima težinu kao i onaj slučajni osmijeh... treba pustiti neka sve ide svojim tokom, sve prisilno izazvano nema svoju vrijednost
tako je to, odavno, nekada se vidi, nekada se manje vidi, ponekad možda… čovjek bi rekao da ne postoji ni mrvica… jebajga, još uvijek nisu pronašli lijek za rijetke osjećaje…

I baš nekako kad pomisliš da ne može sve biti bez sreće... kreneš na put, ubaciš u brzinu, bar 4. i dođeš na dougoočekivano odredište...
ispred tebe ušminkana gospođa koja glumi zaposlenost, kojoj je svaka vlas na mjestu i prodaje oporezovani smiješak... reče... "oprostite, ali sa strankama samo do 3"
No dobro, nakon trenutnog gubitka šarenice u mom pogledu, pristala je dati par natuknica... spuštam ramena, jasno mi sve... vraćam se u bolid, ubacujem CD, a on tako prigodno pjeva...
"Pojeo sam ja i mnogo veća govna, pojest ću i ova tvoja, ljubavi moja"

a pitanja... pitanja...

zapravo, prilično sam sita... sita svega... i hoće li se pojaviti osoba koja će zbog mene bar jednom pojesti govna... da mu rečem... hvala, ljubavi moja...

Najduži osmi mjesec u mom životu... minute su dani... dani su mjeseci... a mjesec je godina...